Terorizam i mediji

Danas vam donosim još jedan drugačiji i svakako netipičan post.

Radi se o seminarsko-istraživačkom radu, koji sam napisala na prvoj godini diplomskog studija novinarstva - u sklopu kolegija: Metode istraživanja medijskih publika.

Tema rada je: "Kako medijske publike diskurzivno konstruiraju odnos medija i terorizma". Ima dosta teksta, ali vam toplo savjetujem da pročitate - jer nažalost, ljudi nisu dovoljno medijski pismeni, ne znaju "kako stvari funkcioniraju" i ako ne uključe svoje glave i KRITIČKO razmišljanje, s njima se vrlo lako može manipulirati.

A u vezi Pariza i sličnih terorističkih činova, postavljam pitanje: Koliko još nevinih ljudi treba umrijeti, koliko ratova treba započeti, koliko krvi i suza treba proliti, koliko boli i patnje proživjeti prije nego što se jednom zauvijek sa lica Zemlje izbrišu slike koje danas gledamo u svim medijima?

*****

TEORIJSKA RAZRADA, ISTRAŽIVAČKI PROBLEM

Cilj ovog rada jest saznati kako medijske publike diskurzivno konstruiraju odnos medija i terorizma, te da li potvrđuju neku od teza koje su spomenute u literaturi.

Kao uvod u temu, osvrnuti ću se na teorijski dio, tj. literaturu, koja će nam približiti odnos medija i terorizma.

Za početak ćemo odrediti značenje pojma terorizam. Prema FBI-u (Biernatzki, 2002: 3), terorizam je nezakonita uporaba sile ili nasilja protiv osoba ili imovine s ciljem zastrašivanja vlade, civilnog stanovništva, ili bilo kojeg njihovog dijela, u političke ili socijalne svrhe.

Već je 1970. godine Brian Jenkins (TTSRL_EU, 2008: 3) primjetio da je „terorizam kazalište“, te da su teroristički napadi zapravo pomno izrežirani kako bi privukli pozornost medija.

Primijetila sam da kada se dogodi neki teroristički napad, on uistinu ima svu pozornost medija. A takve se priče najčešće razvijaju i ta pozornost traje danima, pa čak i tjednima.

Stoga je vrlo jednostavno zaključiti da je veza između terorizma i medija veza na obostrano zadovoljstvo. Mislim da su razlozi očiti; teroristi prisustvom u medijima dobivaju ono što su htjeli, a to je izazivanje straha među ljudima, a mediji dobivaju na čitanosti ili gledanosti, tj. to im je idealna prilika za povećanje zarade.

Brigitte Nacos (Nacos 2000, 175 u TTSRL_EU, 2008: 4) smatra da se teroristički akti ne prikazuju u medijima, tj. ako nitko ne sazna za incident, za terorriste bi to bilo kao da se ništa nije ni dogodilo.

Međutim, možda bi se medijska šutnja odrazila na loš način, tako što bi teroristi sigurno pronašli načina da njihovi akti dospiju do javnosti, bilo da bi ponavljali napade ili ih povećavali sve dok ih mediji više ne bi mogli ignorirati, ili bi sami putem društvenih mreža, ili na neki alternativan način plasirali svoja djela u javnost i onda bi se ta ista javnost okrenula protiv medija i rekla da je imala pravo znati za napade i sl. Tako da smatram da je za medije objavljivanje ili neobjavljivanje vijesti o terorizmu u svakom slučaju dvosjekli mač.

U radu TTSRL_EU spominju se dvije važne medijske teorije, a to su agenda setting i framing. „Agenda setting ili dnevni red je teorija koja govori o tome da što se više medijske pažnje pridaje određenom fenomenu, to će mu i publika pridavati veću važnost.“ (Scheufele and Tewksbury 2007, 1112 u TTSRL_EU, 2008: 4) S druge strane, „teorija uokviravanja (framing) govori o tome da način na koji je prikazana neka vijest može imati utjecaja na to kako publika interpretira i razumije tu vijest.“ (Scheufele and Tewksbury 2007, 1112 u TTSRL_EU, 2008: 4)

Razlozi zbog kojih teroristi koriste medije mogu varirati. Prema Brigitte Nacos postoje četiri razloga: „prvi je zadobivanje pozornosti i svjesnosti publike kako bi se izazvao strah. Drugi je prepoznavanje motiva terorističke organizacije. Teroristi žele da ljudi razmišljaju o tome zašto oni izvode napade. Treći razlog je zadobivanje poštovanja i simpatija onih za koga teroristi tvrde da se bore u njihovo ime. I posljednji razlog jest dobivanje kvazi-legitimnog statusa i medijskog tretmana, koji je sličan onome koji imaju legitimno izabrani politički akteri.“ (Nacos 2007, 20 u TTSRL_EU, 2008: 5)

No, vratimo se na medije. Kao što sam već spomenula, medijima vijesti o terorizmu prvenstveno služe za podizanje gledanosti/čitanosti.

„Slično kao i teroristi, i novinari trebaju publiku kako bi postojali. Brojevi, koji se odnose na gledanost, su direktno povezani sa prihodom od oglašivača, tj. što više ljudi gleda vijesti na nekom programu, to će taj program zaraditi više novaca.“ (TTSRL_EU, 2008: 11)

Zanimljivo je spomenuti kako mediji izostavljaju podatke o ukupnom broju poginulih ljudi od terorizma.

John Mueller navodi savršen primjer koji to opisuje: „Ako igrač bejzbola tri puta u jednoj igri izvede optrčavanje, medijska će izvješća uključivati ne samo obavijest o tom postignuću, nego i informacije o rijetkosti takvog postignuća, kao i statističke podatke koliko prosječno optrčavanja izvode igrači u jednoj igri. S druge strane, nikad nisam čuo da netko u medijima ističe da svake godine, osim 2001., u svijetu od međunarodnog terorizma, izvan ratnih zona, umre, tj. bude ubijeno, samo nekoliko stotina ljudi.“ (Ibid u TTSRL_EU, 2008: 12)

Posljedica toga je da u medijima postoji preuveličavanje „priča koje krvare“. (TTSRL_EU, 2008: 12) Isto je i sa npr. američkim filmovima u kojima su crnci predstavljeni kao negativni likovi, tj. najčešće oni igraju uloge zločinaca, prekršitelja zakona i sl. I sama pojava takvih filmova i serija, koje su pune zločina, kod građana izaziva strah, osjećaj nesigurnosti i sl., te postoji uvjerenje da su zločini svuda oko njih. A kada bi zapravo pogledali u policijska izvješća i usporedili statističke podatke, došli bi do zaključka da ne samo da nema tolikog broja zločina, koliko su oni zamišljali, nego da su zločini u pojedinim dijelovima Amerike čak i u padu.

Prema TTSRL_EU (TTSRL_EU, 2008: 15) postoji nekoliko razina na kojima teroristi sudjeluju u medijima. Prva je kada mediji izvještavaju o terorističkim aktivnostima. U tom slučaju, teroristi jednostavno izvrše napad i onda moraju čekati kako bi vidjeli na koji će način mediji izvijestiti o napadu. Teroristi mogu pokušati utjecati na medijsko izvještavanje odabirom lokacije, vremena i mete, ali nisu uključeni u kreiranje samog sadržaja vijesti.

Druga je razina kada teroristi svoje poruke šalju izravno medijima. U ovom slučaju teroristi mogu točno odrediti što će reći i kako će uokviriti svoju poruku. Međutim, mediji kao gatekeeperi donose konačnu odluku o načinu na koji će emitirati poruku.

U radu TTSRL_EU (TTSRL_EU, 2008: 15) smatra se da iako mediji i teroristi imaju neke zajedničke ciljeve, kao što je velika publika, da mediji općenito ne surađuju sa teroristima svojevoljno, te su zbog toga skloni prilagoditi poruku, a posebno kada se ona ponavlja ili je dugačka.

Također, prema TTSRL_EU (TTSRL_EU, 2008: 15), teroristi imaju najviše utjecaja, tj. najveću moć ako dostignu treću razinu, a to je potpuna kontrola medija. Tada oni mogu kreirati i objaviti poruku točno onako kako žele. Ovu razinu medijskog utjecaja teroristi mogu dostignuti ako doslovno prisile medije na izvještavanje ili ako pokrenu svoje novine, televizijske programe i posebno ako šire svoje poruke putem interneta.

 METODOLOGIJA

Za prikupljanje podataka od strane publike, tj. sudionika u istraživanju za ovaj rad, izabrala sam intervju. Za intervju sam se odlučila zato što je za njega potreban manji broj ispitanika, tj. sudionika, te mi omogućava dublju analizu u njihove odgovore.

Prema autorima knjige Researching Audiences (Schroder i ostali, 2003: 143) intervju se koristi „kako bismo stekli uvid u medijski potaknuta značenja“ koja prima publika.

Cilj je intervjua, dakle, opisivanje i tumačenje iskustava. Kroz taj svrhoviti razgovor o određenoj temi možemo saznati na koji način ispitanici percipiraju medije i njihovu ulogu u prenošenju vijesti o terorizmu.

Intervju pokreće istraživač, koji provodi istraživanje, te je ta vrsta razgovora unaprijed planirana i dogovorena. Sugovornici za intervju se odabiru na temelju plana prikupljanja podataka, o čemu će više riječi biti u dijelu o uzorkovanju.

Intervju se temelji na obrascu pitanja koji je fleksibilan, tj. omogućuje nam postavljanje dodatnih pitanja o nekoj temi, kao i dodatno pojašnjavanje odgovora koje nam je dao ispitanik.

Prednost intervjua, kao metode prikupljanja podataka, jest u tome što ispitanici na svoj način mogu odgovoriti na pitanja, tj. nisu im zadani npr. jednostavni odgovori poput da, ne ili pak skale sa standardiziranim odgovorima, poput slažem se, uopće se ne slažem i sl. Također, upravo zbog gore navedenih karakteristika, odgovori ispitanika mogu biti duži i kompleksniji, te kao što sam već spomenula, imaju mogućnost dodatnog pojašnjavanja.

Pri samom provođenju intervjua treba paziti na neke detalje; voditelj istraživanja bi trebao imati na umu da on vodi intervju, te ako ispitanik previše skrene s teme da ga vrati na nju. Također, da bi se to moglo pratiti, treba pozorno slušati što nam ispitanik govori, a isto tako ispitaniku treba omogućiti razgovor u opuštenoj atmosferi.

Prema autorima knjige knjige Researching Audiences (Schroder i ostali, 2003: 150) voditelj intervjua bi trebao odabrati mjesto na kojem će održati intervju, koje bi za ispitanike trebalo pružiti „osjećaj kao da su kod kuće“, tj. neko ugodno mjesto, gdje će ispitanici biti opušteni i gdje će moći odgovarati na pitanja bez stresa.

Moj je ispitanik prije samog početka intervjua priznao da se osjeća kao da ide odgovarati kod profesora za prolaznu ocjenu, te sam se stoga potrudila atmosferu za njega učiniti ugodnijom. Iako sam dala sve od sebe, ispitanik se tek pri kraju intervjua opustio i počeo mi davati malo opširnije odgovore.

Kao nedostatak intervjua, često se navodi istraživačeva smanjena objektivnost, do koje dolazi zbog toga što je istraživač dio situacije. To sam i sama iskusila pri provođenju intervjua, kada je jedan ispitanik, u odgovoru na postavljeno pitanje, izjednačio terorista i novinara. U meni se javila potreba za reakcijom, međutim, savladala sam je i jednostavno pretočila u pitanje, tj. smireno tražila pojašnjenje odgovora od ispitanika.

Prema autorima knjige knjige Researching Audiences (Schroder i ostali, 2003: 156) „svaki intervju ima raspored, kojega je teško zapamtiti“, te bi stoga istraživači uz sebe trebali imati zapisana barem osnovna pitanja, kako ne bismo izostavili neko važno pitanje ili tezu koju smo htjeli ispitati.

Također, kao ograničenje ove metode prikupljanja podataka „često se spominje to što na temelju jednog ili manjeg broja ispitanika nije moguće odrediti reprezentativnost.“ (Hammersley i Atkinson, 2007; 32)

To znači da istraživač ne može donositi neke veće zaključke, koji se temelje na provedenom istraživanju i da ne može generalizirati.

UZORAK

Zbog toga što istraživač ne može direktno proučavati određenu temu/fenomen, mora ga proučavati kroz iskustvo drugih ljudi, koji, naravno, imaju doticaja ili neka saznanja o temi koja se istražuje.

Prije samog odabira ispitanika, zapitala sam se što želim doznati od njih te koje bi trebale biti njihove karakteristike kako bi mi mogli ponuditi relevantne odgovore na temu koju istražujem.

Prema autorima knjige knjige Researching Audiences (Schroder i ostali, 2003: 159) upravo zato što je cilj istraživanja saznati kako pojedinci doživljavaju medijske proizvode, odgovor na pitanje koga izabrati za ispitanika se krije u samom tom cilju. Treba izabrati ispitanike koji konzumiraju medijske proizvode.

„Relevantan ispitanik je onaj koji ima nešto za reći o nekom medijskom proizvodu zato što je upoznat s njime.“ (Schroder i ostali, 2003: 160)

Što se tiče broja ispitanika, „standardna preporuka u literaturi jest da bi ih se trebalo ispitati onoliko koliko je potrebno dok istraživač ne počne uviđati razlike u njihovim odgovorima“. (Schroder i ostali, 2003: 160). No, čak su i autori svjesni da su studenti ograničeni vremenom i interesom, te stoga nisu u mogućnosti imati jako veliki broj ispitanika.

Odlučila sam da ću izabrati dvije osobe, tj. dav ispitanika, jednu za koju smatram da je stručnija u području koje istražujem, i jednu koja je možda malo manje stručna, ali isto ima doticaja s temom. Odlučila sam se na takvu razliku kako bi mogla dobiti dva različita pogleda na temu, jedan stručniji, i jedan koji je ispitanik konstruirao uglavnom na temelju onoga što vidi u medijima.

Prvi ispitanik jest osoba u ranim 30-im godinama, fakultetski obrazovan, te stalno zaposlen. Taj se ispitanik čak i dodatno školovao na sveučilištima izvan Hrvatske. Ispitanik je proputovao „cijeli svijet“ i svakodnevno se informira, iako sam kaže da je to vremenski „pet minuta dnevno“ (Ispitanik 01, 2015) zato što ga poznajem znam da je to puno više i to ne samo putem medija, nego i na radnom mjestu, u društvu, na putovanjima i sl. Prema mojim očekivanjima, ispitanik mi je dao opširne odgovore i čak otvorio neke nove poglede na temu koju istražujem, a o čemu će više riječi biti u analizi.

Drugi ispitanik jest osoba u srednjim dvadesetim godinama, a trenutno studira na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije. Njega sam izabrala zato što sam smatrala da kao student diplomacije i međunarodnih odnosa također može dati vrlo zanimljive odgovore na temu koju istražujem. Ispitanik, također kao i prvi, dosta putuje i upoznat je s drugim kulturama te ima neka osnovna znanja o radu medija.

Oba sam ispitanika intervjuirala zasebno, kako bih postigla opuštenu atmosferu i dobila potpuno osobne odgovore, na koje nije bilo nikakvih utjecaja. 

ANALIZA I INTERPRETACIJA PODATAKA

Prva skupina pitanja iz intervjua odnosila se na: medijsko informiranje i informiranje o terorizmu.

Prvi ispitanik navodi da se informira pet minuta dnevno, dok se drugi informira oko dva sata. Razlika u količini informiranja vjerojatno postoji zbog toga što prvi ispitanik svakodnevno radi puno radno vrijeme, a drugi ispitanik ima više slobodnog vremena jer je još nezaposlen, tj. studira.

Oba se ispitanika najviše informiraju putem interneta. Smatram da se kod ispitanika medij informiranja podudara prvenstveno zbog njihove dobi i ubrzanog načina života mladih ljudi općenito.

Oba ispitanika prate vijesti o terorizmu kada se one pojave u medijima, a razlikuju se u tome da prvi ispitanik ne traži dodatne sadržaje nakon dobivanja primarne informacije, dok ih drugi traži i to najčešće na internetu. Prvi ispitanik ne traži dodatne informacije zato što ga ne zanimaju takve vijesti, a drugi ih traži zato što ga zanima zbog čega je došlo do nekog terorističkog čina i gdje se on dogodio.

Druga se skupina pitanja odnosila na: terorizam u medijima – terorizam kao sigurnosna prijetnja, zastupljenost terorizma u medijima, slika o terorizmu i teroristima.  

Prvi ispitanik smatra da je terorizam „agresija manjine nad većinom“. (Ispitanik 01, 2015) Također, prvi ispitanik smatra da je riječ o prevari, te da terorizam osigurava vlast.

Drugi ispitanik smatra da je terorizam „vrsta ratovanja“. (Ispitanik 02, 2015)

Oba se ispitanika slažu da se mediji i države služe terorizmom kako bi izazvali strah kod ljudi. Prvi ispitanik smatra da se strah kod ljudi namjerno izaziva zbog toga što je onda s tim ljudima, koji su u strahu, lakše upravljati.

„…da bi ti upravljao nekom većinom, nekim narodom, moraš ga držat u jednoj određenoj vrsti straha. Terorizam osigurava vlast." (Ispitanik 01, 2015)

Oba se ispitanika slažu da se ne radi o trenutno najvećem sigurnosnom problemu u svijetu, te drugi ispitanik navodi da smatra da je veći problem od terorizma glad.

Također, oba se ispitanika slažu da terorizam ne bi bio toliki problem da je manje zastupljen u medijima. Prvi ispitanik čak navodi: „Pa što bi bila manja zastupljenost terorizma u medijima, to bi bilo manje terorizma.“ (Ispitanik 01, 2015) Ovom izjavom potvrđuje tezu koju su spomenuli autori rada TTSRL_EU: „…tvrde da više terorizma dovodi do veće medijske pokrivenosti i da vrijedi obrnuto: više medijske pokrivenosti terorizma dovodi do povećane terorističke aktivnosti.“ (TTSRL_EU, 2008: 36)

Ispitanici se slažu da su mediji sredstvo kojim se teroristi služe za postizanje određenih ciljeva. Međutim, prvi ispitanik ide i korak dalje, te smatra da su čak i teroristi sredstvo, tj. instrument, zajedno sa medijima, kojeg vlasti koriste za svoje ciljeve.

Izjavu prvog ispitanika potvrđuje sljedeći citat: „Primjedba da je "za jednog čovjeka netko terorist, a za drugoga je taj isti čovjek borac za slobodu", često se može primijeniti na izjave o terorističkim akcijama koje provode i vlade i masovni mediji. Korištenje navodnim "terorističkim" gerilskim akcijama od strane nepravedno potlačenih i očajnih ljudi, koji nemaju pristup masovnim medijima i bez vojne sile da konkuriraju svojim protivnicima i tako spriječe njihovo ugnjetavanje na otvorenom bojnom polju nije nužno moralno opravdana, ali  je vrlo različita od svakodnevnog terora kojem možemo biti podvrgnuti od strane vladajućeg državnog sustava.“ (Biernatzki, 2002: 3)

Tu se možemo nadovezati na pitanje da li i države mogu biti terorističke, a u kojem se oba ispitanika slažu da mogu biti. Prvi ispitanik svoju izjavu potkrepljuje primjerom: „Pa da, npr., recimo kad su, kad je država organizirala Palestince koji će ubit izraelske sportaše na Olimpijskim igrama, osamdeset i ne znam koje godine, u Münchenu, a onda je na to država Izrael odgovorila sa svojim terorističkim aktivnostima; ubivši sve te organizatore tog čina.“ (Ispitanik 01, 2015)

Također, navodi da se terorizmom koriste isključivo države jer manje grupe ljudi nemaju dovoljno financijskih sredstava, tj. ne mogu financirati ozbiljan terorizam.

Oba se ispitanika slažu da se slike brutalnih terorističkih napada ne bi trebale prenositi u javnost, međutim drugi ispitanik smatra da bi bilo dobro napraviti neki poseban program ili stranicu na internetu za one koji bi možda željeli saznati nešto više o tim terorističkim aktima.

Prvi ispitanik terorista opisuje kao naivca, kojeg koristi državni aparat, a drugi ispitanik terorista opisuje kao čovjeka koji se bori za svoja prava. Tu je vidljiva razlika u mišljenju ispitanika, tj. prvi ispitanik je uvjeren da je terorizam prevara i da ne postoje nikakvi drugi razlozi za njega, osim državnih, tj. onoga tko je na vlasti. Dok je kod drugog ispitanika vidljiv utjecaj medija i postojanje neke općenite slike, tj. stereotipa koji se pojavljuje kada su opisi terorista u pitanju.

Što se tiče borbe protiv terorizma od strane država, prvi ispitanik smatra da ne postoji niti jedan drugi način osim eliminiranja svakog oblika terorizma i tu ističe da bi ubio sve teroriste i na taj ih način eradicirao. Za razliku od prvog ispitanika, drugi ispitanik nema baš suvisao odgovor na to pitanje, tj. smatra da države jedino mogu putem medija upozoriti ljude na postojanje terorizma, te da je to najbolji način borbe protiv istog.

Treća se skupina pitanja odnosila na: kontrolu medija i terorizam u Hrvatskoj.

Vezano uz medijsku pažnju koja se posvećuje terorizmu, prvi ispitanik smatra da niti jedan teroristički čin ne zaslužuje medijsku pažnju, dok drugi ispitanik ističe da bi svaki teroristički čin, kako onaj u Hrvatskoj, tako i onaj u SAD-u, trebao biti popraćen s jednakom medijskom pažnjom. Iz prethodnih odgovora prvog ispitanika jasna je razlika u ovom odgovoru.

Oba se ispitanika slažu da medije ne bi trebalo ograničiti ni na koji način, ali prvi ispitanik smatra da ih ne bi trebalo koristiti u bilo kakve druge svrhe osim informiranja javnosti, tj. ne u svrhe promocije terorizma ili zastrašivanja građana.

Međutim tu prvi ispitanik daje zanimljiv pogled na budućnost medija i izvještavanja o terorizmu: „Globalizacijom, i internetom, i gerila novinarstvom, to znači opcijom da svako može u svakom trenutku objavit bilo šta, će se, to znači, kolko je internet doprinjeo toj kontroli čitavog svjetskog tržišta, medijskog, terorističkog ako hoćeš, tolko će i na kraju i odmoć, to znači, njima će se u biti njihovo oružje obit o glavu. Oni su to oružje izmislili i Facebook i Internet i te sve skupa agencije djeluju tim kanalima, samo je pitanje vremena kad će krajnji korisnici, to znači ljudi, počet koristit te iste kanale protiv onih koji su ih organizirali, ne? Što se već i događa masovnim prosvjedima nekim i tak dalje, iako je to isto djelomično kontrolirano, ali upravo to će se sad događat. To znači neće više bit, moć bit utjecaja na novinara jer, zapravo, on će radit sam za sebe, neće morat radit za nikog. Naravno kad dođe do toga, onda će se radit na tome da se ti sustavi unište.“ (Ispitanik 01, 2015)

Što se tiče straha od potencijalnih terorističkih napada u Hrvatskoj, tu se oba ispitanika slažu da se ne boje takvog scenarija, te navode da je razlog tome što je Hrvatska mala zemlja, te samim time nije interesantna drugima, tj. potencijalnim organizatorima terorističkih napada. 

ZAKLJUČAK

Mediji, a posebno internet, glavni su izvor informiranja za oba ispitanika. Kod prvog ispitanika nije vidljiv značajniji utjecaj medija, dok je kod drugog vidljivo da još ne razmišlja malo dublje, ali je na tragu zaključka da veću ulogu u prenošenju vijesti ima politika vlasnika medija i ljudi koji imaju moć u državi, tj. vlast, a ne iskrena želja novinara da informira javnost. To potvrđuje njegova misao: „Pa najviše, kak bi reko, to je jedno ono, mediji i to je ono, tjeranje s… ono, stvaranje straha ljudima i manipulacija nekim dijelom, bi reko ljudi, ono. Pitanje: Od strane terorista ili od strane medija? Odgovor: Od strane medija ono.“ (Ispitanik 02, 2015)

Na temelju provedenog istraživanja među ispitanicima, mogu zaključiti da se niti jedan od njih u stvarnosti nije susreo s terorizmom, u bilo kojem smislu, nego informacije o terorizmu dobivaju isključivo preko medija i to o terorizmu koji je, recimo to tako, daleko od njih.

Terorizam ih kao tema ne zanima, osim ako se ne radi o događajima u njihovoj blizini.

Smatram da prvi ispitanik ima nešto realniju predodžbu o samom terorizmu i o tome kako je i zašto on nastao. Dok kod drugog ispitanika primjećujem stereotipno mišljenje o teroristima kao borcima za neka prava. Pretpostavljam da razlika u njihovim stavovima proizlazi iz činjenice da je prvi ispitanik u kontaktu s većim brojem ljudi iz političkog i kulturnog života, te ima veći stupanj obrazovanja, a s time i zrelije razmišlja.

Ipak, neki se odgovori ispitanika potpuno podudaraju, što je zanimljivo, s te strane, što drugi ispitanik još uči i stvara svoje stavove, te je na tragu onoga o čemu priča prvi ispitanik.

Oba se ispitanika slažu da postoji veza između medija i terorizma, isto kao i gore spomenuti autori iz literature, koju sam koristila u ovom istraživanju. Ipak, prvi im je ispitanik malo bliže u tezama koje je izrekao, kao npr. da države mogu biti terorističke, i to potkrijepio promjerom, kao i to da bi bilo manje terorizma da se manje prikazuje u medijima.

Stav je oba ispitanika da se mediji ne bi smjeli koristiti u svrhe promoviranja terorizma, tj. ostvarivanja ciljeva terorista, nego bi trebali slobodno izvještavati.

Zaključiti ću ovaj rad s citatom: “Gdje su mediji slobodni (...) sve je sigurno.” (Berg i Lipscomb, 1904u TTSRL_EU, 2008: 3).

 *****

Ako ste izdržali do kraja teksta, svaka vam čast. Nadam se da ste naučili nešto novo, da ćete početi kritički razmišljati ili barem da ste dobili jedan drugačiji pogled na medije i na terorizam. Do idućeg posta vam šaljem veliku pusu ! :***