Ah, ta birokracija!

Čekanje u beskonačnim redovima, službenice za šalterom koje udaraju pečate zamazanim prstima od čokolade, telefoni na koje se nitko ne javlja, radno vrijeme koje se ne poštuje, nepostojeća dugovanja na računima, šetanje od jednog do drugog službenika da bi na kraju poljubili vrata... Ma mogla bi nabrajati do sutra...

Vjerujem da ste se svi susreli, ako ne više puta, onda barem jednom u životu, sa čarima naše birokracije. Blago onima koji ne znaju za tu kalvariju. 

Ja nažalost nisam te sreće. Svako malo moram raditi tuđi posao, za koji me nitko ne plaća, nitko mi ne zahvali i nitko mi se ne ispriča. A službenici čiji posao odrađujem, i ne samo ja - nego većina nas, nikada za svoj loše odrađen, tj. neodrađen posao neće dobiti pokudu, neće preuzeti odgovornost, ali će na kraju mjeseca dobiti plaću, koju smo im zaradili MI. 

I ne kažem da su svi takvi, ali velika većina jest. Ne vjerujete? - dovoljno je da probate nazvati neku od službi za korisnike ili da pogledate redove na šalterima. Ta će vam slika i beskonačan zvuk čekanja na telefonu sve reći.

Evo, danas sam dobrih 40 minuta pokušavala stupiti u kontakt s jednom službom za korisnike, koju pokušavam dobiti već desetak dana. Na prvi broj koji nazovete javi se službenica, koja vas dalje prespaja. A prespaja vas sa zrakom. Eto s čime. Ali ja strpljivo čekam, zovem, pokušavam drugih pet brojeva (na koje se također nitko ne javlja) i na kraju odustajem. Ali, nemojte se zavarati - to što sam odustala danas, ne znači da me ne čeka još posla. Jer ako se sami ne izborite za sebe, neće nitko drugi.

A ja se pitam zašto bi se uopće trebala boriti za sebe. Jer to nije borba koja će mi omogućiti napredak u životu, ni duhovni, ni materijalni. To nije moja borba, niti za moju obitelj, niti za prijatelje.

To je borba koju vodiš zato jer netko nije odradio posao za koji je uredno plaćen. A ako odustaneš, samo ćeš dobiti opomenu, blokadu računa ili nešto treće - s čime ćeš se opet iznova boriti i tako u krug. A zašto? Zašto? Jer u tom začaranom krugu očito rade ljudi kojima tamo nije mjesto. Da ne bude zabune moram naglasiti da svaki posao poštujem i svaki je posao častan - ali samo dok daješ sve od sebe za taj posao, dok marljivo zaslužuješ svoju plaću i dok ne činiš štetu drugima.

E, a ovi naši birokrati ne da ne daju sve od sebe za posao, nego ih nije briga ni najmanju mrvicu.

Jer da ih je briga ne bi dovodili korisnike usluga institucije za koju rade u situaciju da moraju trošiti svoje dragocjeno vrijeme, novac i živce na ono što su oni od prve trebali napraviti kako treba.

Netko će reći da ti je to sve iskustvo u životu i bla bla bla... Mislim da mi je sasvim dovoljan jedan susret sa birokracijom da nešto naučim i steknem iskustvo za život. Zar oni nas smatraju glupim ovcama (bez uvrede za te divne životinje) koje stalno iznova moraju prolaziti njihovu kalvariju da bi naučili da u našoj državi ništa ne funkcionira kako treba. Meni je bilo dovoljno jednom, smatram da sam naučila i više nego dobro zapamtila. Ali ne, netko očito smatra da bi još trebala učiti i to svaki puta s nekim drugim birokratom.

Netko će reći da birokrate ne treba zvati na telefon, nego da odeš do njih i na licu mjesta riješiš problem. Ali ne razumijem zašto postoje telefoni u njihovim uredima ako se na njih ne planiraju javljati. Razumijem da je to nekoliko stotina poziva dnevno, ali dragi moji ako ste se odlučili baviti tako velikim poslom, onda trebate biti spremni i na raspolaganju svim svojim korisnicima, a ne samo vašim obiteljima i rođacima rođaka. Zašto bi ja plaćala prijevoz, čekala u redu i na kraju komunicirala sa neprofesionalnom, neobrazovanom i neljubaznom osobom, koja će me još prešetavati od jednog do drugog službenika i na kraju mi niti jedan od njih neće pomoći - nego će mi po mogućnosti reći da mi fali jedan papir ili da se radno vrijeme bliži kraju. A, gdje je pečat?!

Ali, njih nije briga za naše radno vrijeme, za put koji smo prešli, za kune na računu koje smo potrošili na uzaludne pozive, za živce koje smo izgubili na ponavljanje ponavljanja svojih problema, kojima su uzrok ONI. Ne, nije ih briga. I sve dok im to toleriramo tako će i ostati, a mi ćemo kao ovce, koje čekaju red na klanje, poslušno pognuti glavu i pokucati na još jedna vrata i dobiti još jedan nož pun ogorčenja, razočaranja, nevjerice i duboke žalosti.

I nemam neko univerzalno rješenje za problem naše birokracije - no, profesija mi omogućava da ukažem na taj problem. A, imam i nadu da ćemo (ako ne mi, onda barem naša djeca) jednog dana dočekati, kao ozebli sunce, ljude koji će konačno raditi ono za što su uredno plaćeni.

Nadam se samo da to čekanje neće biti kao čekanje Godota. Bilo bi to tragikomično.

I iako često ljudi ne vjeruju u svoju snagu, u svoju moć, u sebe same - trebaju vjerovati i biti svjesni lavine koju mogu pokrenuti. Sigurna sam da jedan mjesec bilo koja državna/privatna služba zaprimi sve žalbe na rad zaposlenika za jedan mjesec (dakle kad bi svi građani koji su taj mjesec imali bilo kakav problem sa birokracijom poslali svoju žalbu) ne bi mogli preko njih prijeći zatvorenih očiju. Ako bi i taj mjesec ignorirali, drugi bi dobili duplu količinu žalbi i sve dok im ne zatrpamo urede i čajne kuhinjice (u kojima se skrivaju za vrijeme rada sa strankama) sa žalbama. Netko bi morao reagirati. Ne zaboravite na snagu, koju nosite u sebi. Od kud pravo jednoj šačici birokrata da iz mjeseca u mjesec maltretira poštene građane, kojih je puuuno više od njih. E, pa nemaju to pravo i nitko ga ne bi smio imati.

I za kraj, moram zahvaliti svim onim službenicima, koji ostaju u sjeni svojih loših kolega. Hvala vam što marljivo i strpljivo odrađujete sve što se pred vas stavi, pa čak i kad to nije u opisu vašeg posla. Hvala vam što trpite i nas, ponekad nervozne korisnike vaših usluga - žao nam je ako smo se bilo kada "iskalili" (u smislu bezobraznog stava, ne zahvaljivanja ili nečeg sl.-ne mislim na bilo kakvo nasilje) na vama, za to su nažalost krivi vaši kolege neradnici. Hvala vam što ne odustajete, bez obzira na pritiske kolega neradnika. To famozno iskustvo, koje se stječe šetajući po birokratskim hodnicima me naučilo da nije nimalo lako raditi u okruženju gdje svi gledaju kako će sebi povećati korist, napakostiti državi i drugome, sa kolegama koji prelaze preko leševa i ljube šefovske guzice da bi dobili neku informaciju ili bonus na plaći. Za to treba imati jako dobar želudac i ne može to svatko. I zato vam hvala. Znam da ćete jednog dana isplivati na površinu i za sobom ostaviti sve neradnike, da polako tonu u mračne dubine koje su i zaslužili. I želim vam da taj dan dođe što prije!

*****
A do idućeg posta vam želim što manje problema sa birokracijom i šaljem veliku pusu, Mia :*

*UPDATE: Najnovija situacija koju sam doživjela je ta da su me u studenom 2017. godine  u državnoj instituciji tražili JMBG - broj koji se ne koristi već godinama. Kao razlog službenica je navela da im sustav za OIB ne radi - a zamislite komedije - nije prijavila kvar informatičkoj službi. I sad vi meni recite, ona zbog svoje lijenosti, neobrazovanja ili nečeg trećeg svaki dan (prema njenim riječima sustav ne radi već par dana) odbija stranke, ne radi svoj posao i još k tome - traži od stranaka podatak koji SE NE KORISTI VEĆ GODINAMA. A za to sve dobiva plaću! Eto, prošla je godina dana od prvog pisanja ovog posta i situacija u Hrvatskoj se još uvijek nije maknula s mrtve točke.