#FashionMovies

Nedavno sam pogledala par filmova o modi i odlučila sam izdvojiti tri koja su mi se posebno svidjela. Sve curke koje vole modu će sigurno uživati u njima, a možete I dosta toga naučiti. Svaki je poseban na svoj način, a jedan od njih daje onu drugu - mračniju stranu prekrasnih krpica koje kupujemo. Pa krenimo…

*klik na "film" vas vodi na IMDb, gdje možete pogledati foršpane ili pronaći više info o filmu 

**sve fotografije (osim prve) su preuzete sa www.imdb.com (photo credit: www.imdb.com)

Iris

Prvi film je dokumentarac o modnoj ikoni Iris Apfel. Ženi koja i u devedeset i četvrtoj godini života zna poharati razne dućane u potrazi za posebnim komadima odjeće i nakita. I bez obzira da li nam se njen stil osobno sviđa ili ne, ne možemo poreći da je Iris velika inspiracija i vrlo hrabra žena, koja se obožava igrati s modom. Kažem hrabra, jer ju nije briga što će drugi reći o tome što je obukla, jer se oblači za sebe, jer spaja nespojivo, jer razmišlja drugačije… Odličan film i simpatična Iris, koja će vas i nasmijati, idealni su za ove kišne dane pred nama-vjerujte mi, ona će vam razvedriti i najoblačniji dan. Ako želite saznati nešto više o ovoj ikoni proguglajte ju malo, a ovdje možete pročitati neke njezine riječi koje će vas inspirirati.

The September Issue

 

Drugi je film o časopisu i ženi koju ne treba posebno predstavljati, njeno ime sve govori, a sigurno već pretpostavljate o kome se radi, ona je Anna Wintour. Negdje sam pročitala da je The September Issue “prava verzija filma Vrag nosi Pradu” i mogu se složiti s time. Film prati nastajanje rujanskog izdanja Vogue-a, koje je tradicionalno najveće i najvažnije izdanje u godini. Njima “nova godina”, isto kao i meni, počinje u jesen (pisala sam vam o tome ovdje) i baš mi je to bilo zanimljivo i drago vidjeti. Kroz film sam se čudila nekim Anninim postupcima, ali na kraju su se pokazali opravdanima, mislim, uopće nema smilsla sumnjati i propitkivati njene odluke hehe, žena ima viziju i ne odstupa od nje. Ako još niste, svakako pogledajte film.

The True Cost

I treći film The True Cost, zapravo dokumentarac, pokazuje nam mračniju stranu mode. Svakodnevno iživljavanje na nedužnim radnicima na minimalcu (koji je ispod svake razine dostojanstva) i trovanje nas krajnjih korisnika, trovanje zemlje i vode koja nas hrani… I ne samo to… Ovaj sam film namjerno ostavila za kraj, ali možda ga ne bi bilo loše pogledati i prije ova dva gornja. Jer nakon što pogledate ovaj film, ako imate imalo srca, duše i pameti, na neke ćete stvari gledati totalno drugačije, neke će vas zaprepastiti, a neke zaboljeti do suza. Ima tu puno stvari sa kojima se slažem, o kojima sam razmišljala i prije gledanja ovog filma, stvari koje me muče duže vrijeme… Sve do nedavno moda mi je predstavljala užitak i veliku radost. Kad sam išla u šoping bila sam kao riba u void; znala sam kada dolazi nova roba u koji dućan, točno sam znala kako se što preslaguje po policama i gdje što stoji, kad počinju popusti, a kad treba ugrabiti neki komad bez obzira na cijenu. Roba koju bi ja sebi kupila, ili koju bi htjela kupiti, često je mjesec dana kasnije izlazila u časopisima, na webu ili u editorijalima kao “najtrendi komadi”. Bila sam pravi ekspert u tome, bila sam najbolji šoping vodič i to mogu reći bez pretjerivanja. A onda sam primjetila da nakon što nešto kupim više ne osjećam onu istu radost i uzbuđenje, primjetila sam promjene u pravilima igre, osjetila sam da dolazi neko novo vrijeme. Kasnije sam saznala da se zove “fast fashion”. Ako vas zanima više o tome proguglajte malo. Uglavnom, radi se o tome da se roba u dućkasima počela izmjenjivati tolikom brzinom, postala je sve nekvalitetnija, a sve skuplja, dok je na drugoj strani bila sve jeftinija. Dakle počelo se ići iz jednog ekstrema u drugi… Kad je moda u pitanju ja sam veliki perfekcionist i kad u dućanu vidim da je neki komad koji želim kupiti oštećen ili da na njemu nešto nije kako treba, ja jednostavno ne mogu prijeći preko toga, a ako mi slučajno neka takva stvar promakne i otkrijem je nakon što sam već kupila i nosila robu, ajme meni hehe. I znala sam se jako naljutiti kad bi npr. u jednom poznatom dućanu uzela isti par hlača, iste boje i veličine, sa istog kupa, i stavila ih jedne na druge-za usporedbu, te vidjela da su totalno razilčitih dimenzija, šavovi na krivim mjestima ili ukoso, i da ne pričam dalje… Nakon što sam pogledala ovaj film, više se ne mogu ljutiti na one koji tu robu izrađuju, ali mogu na one koji je naručuju. I tu bi svatko od nas trebao dati doprinos, jasan znak da želimo promjenu. I znam da će nekima to možda zvučati nepromišljeno od mene, ali kad malo razmislite vidjet ćete da sam u pravu. Bolje kupiti jednu skuplju majicu, nego njih deset jeftinijih-čak ta jedna ne mora uvijek biti skuplja, ali mora biti kvalitetnija. To vam je ono pravilo, koje dok smo mladi ne kužimo, ali dođe vrijeme kad nam se otvore oči – bolje vam je ulagati u, kako ih se voli nazivati, “vječne komade”, nego u hrpu, kako bi moja mama rekla, krpa. Jer velika većina takve jeftine robe nakon prvog pranja može poslužiti jedino kao krpa, a nekad ni to. Dobar primjer su vam npr. traperice, kad ih stavite u pranje samo promatrajte koliko će boje ispustiti, s njom bi mogli cijeli stan ofarbati, naravno, u prenesenom smislu. Mislite li da je za vašu kožu dobro da takve hlače nosite na njoj, a što je tek s kožom onih marljivih ruku koje su ih izradil? I naravno da nemamo svi iste financijske mogućnosti, ali ne kažem da morate kupovati isključivo najskuplje i brendirane krpice. Kažem da trebate otvoriti oči i početi čitati etikete, malo proguglati marku koju volite, osjetiti tu odjeću na rukama… Kad to počnete raditi, moda će ponovno imati dušu. Ja sam već primjetila promjene kod sebe; trudim se što manje hodočastiti po dućkasima-manje sudjelovati u tom “fast fashion” procesu, još uvijek imam oko za odlične komade (tu radost mi ne mogu uzeti), ali danas dva puta promislim prije nego što nekome dam svoje novce za njih.

*****

Uživajte u filmovima, a ako ste ih već gledali slobodno javite svoje dojmove.