Objavio/la Time4Me / ponedjeljak, 9. listopada 2017.
Lifestyle | Gdje je nestao čovjek?
Četvrtak je ujutro, pijem kavicu i listam po Instagramu. Pogled mi zastane na prekrasnom osmijehu jednog divnog djeteta i njegove mame koja ga drži za ruku, a da fotka bude još ljepša i druga bebica se krije u maminom trbuhu... Predivna scena. Nisam ni pomislila da nakon takvog prizora slijedi nešto ružno.
A kad ono, čitam opis ispod fotke, gledam i ne vjerujem... Mama sa fotke je opisala scenu koju je doživjela u jednoj trgovini. Ukratko, njoj i djetetu jedna ženska potpuno nepoznata osoba, dakle apsolutni stranac, počela je sipati uvrede i optužbe, a otišla je toliko daleko da je majku optužila da zlostavlja vlastito dijete. Napominjem da je majka u trećem tromjesečju trudnoće. Dakle, osoba koja nema apsolutno nikakvog pojma o toj majci i njenoj djeci, o razlozima njenih postupaka, ma koja nema nikakvo pravo petljati se u tuđa posla, nasred trgovine je napravila užasnu scenu i stres ne samo majci, nego i njenoj djeci (u trbuhu i van njega).
Automatski sam lajkala tu fotku na Instagram - prvo zato jer mi je predivna fotka sama po sebi, a drugo zato što sam se odmah poistovjetila s pričom mlade mame, točno sam mogla zamisliti kako se osjećala u tom trenutku, a i kasnije. Zašto? Pa zato jer sam i sama bila u sličnoj situaciji.
Zbog toga sam odlučila napraviti "mini anketu" na Instagramu te saznati koliko se vas, tj. jeste li se uopće našli u sličnim situacijama.
*Moram naglasiti da ovo nije pravo znanstveno istraživanje - inače se "prave ankete" provode na malo drugačiji način, ali se svejedno iz nje mogu saznati informacije koje nas zanimaju.
Opisat ću par nedavnih takvih situacija koje sam doživjela. Neću ni spominjati one "babe" (to nisu starije gospođe i bake, to su baš "babe") kojima za slobodno mjesto u tramvaju fali pola noge, imaju tri umjetna kuka i baš ih je sad počelo boliti koljeno, a kad sa stanice vide slobodno mjesto trče do njega brže od Bolta. To je posebna kategorija koja zaslužuje cijeli post...
Prva je situacija bila prije nekoliko godina na jednoj tržnici u Zagrebu. Ja vozim u kolicima dijete koje nije moje, dobila sam točne upute od djetetove majke kako i zašto djetetu mora stajati kapa na glavi i rekla je da će dijete uskoro početi biti nemirno jer je gladno, nervozno i mora na spavanje. I to je trebalo uslijediti doslovno dvije minute nakon što majka djeteta plati račun na tržnici - dakle plati i vozi dijete doma na spavanac.
Dok se majka okrenula na drugu stranu i plaćala, ja sam posegnula za mobitelom i u tom trenutku do mene doletava neka žena i počne se derati da kakva sam ja to majka, kako mi to stoji kapa na djetetovoj glavi (u međuvremenu dijete osjeti da se nešto loše događa i počne plakati), kako ne vidim od tog mobitela da mi dijete plače i još mali milijun uvreda na račun mene kao majke, osobe i sl. Dakle, skoro identična situacija kao i ova koja se dogodila trudnici s početka priče.
Druga situacija je bila na jednom parkiralištu u Zagrebu. Već možete i zamisliti... Ja i osoba s kojom sam bila u autu uredno čekamo da žena isparkira auto i da parkiramo na njeno mjesto. Međutim, na to se mjesto malo iza nas namjerio i vozač iz suprotnog smjera, koji je bio toliko nestrpljiv da uleti na parking da je zbunio jadnu ženu koja više nije ni znala izaći sa svog mjesta. Kad je konačno izašla mi smo uletili prvi - prvi smo došli i čekali u redu i takva je pozicija bila da smo bez problema parkirali. Medutim, onaj nestprljivi vozač nije mogao potražiti drugo mjesto kao što bi to učinio svaki drugi normalan čovjek. On je morao zaustaviti auto nasred ulice, blokirati prolaz u oba smjera i sasuti sav svoj gnjev koji je skupljao u dubini svog bića. A iz auta ga gledaju žena i dijete. Kakav divan suprug i otac. Savršen primjer svom djetetu - ali primjer onoga kako se NE treba ponašati. Zašto je ljudima teško priznati "poraz"? Jesi se htio ugurati na mjesto - jesi, jesi pri tome bio pošten - nisi, osim što si do te mjere uznemirio ženu koja je izlazila sa svog mjesta (dakle ni kriva ni dužna) da se nije znala isparkirati, morao si makar "na guzicu" progovoriti i iz sebe izbaciti taj otrov, te odvratne psovke i ne znam ni ja što sve ne. Bolje da se taj isti čovjek pogledao u retrovizor i sam sebi rekao: j* ga, nisam se uspio parkirati, idem tražiti dalje. Ali teško je priznati poraz, teško je pognuti glavu i reći da si u krivu. I to s razlogom, to mogu samo veliki... Od srca ti želim da i ti postaneš velik jer još uvijek stigneš svom djetetu ugraditi prave vrijednosti i vlastitim primjerom mu pokazati kako se treba ponašati, kako u svakodnevnim (normalnim), tako i u nazovimo ih konfliktnim situacijama. A da priča bude bolja, kada smo mi izlazili s parkinga našli smo se u istoj situaciji - ispred i iza nas auti koji čekaju da ulete, i naravno, "pustili smo" samo jednog od njih, a onaj drugi koji "nije imao sreće" nije izašao iz auta i počeo raditi scenu, nego je nastavio dalje tražiti slobodno mjesto.
Treća je situacija bila u jednom trgvačkom lancu. Ja i ista osoba iz prošle priče čekamo u redu za blagajnu. Ne znam za druge, ali ja kad god sam u redu za blagajnu najčešće zujim okolo, brojim i gledam kupce te pokušavam procijeniti kad i gdje će se otvoriti nova blagajna. I skoro uvijek pogodim i uglavnom sam prva na redu u toj koja se otvori. Tako i sada, gledam ja i skužim da je najbolje napustiti svoj red i preseliti se na drugu blagajnu gdje još nema ni kupaca ni prodavačice. I istovremeno smo na blagajnu došle prodavačica i ja, ona me lijepo pozdravila, ja sam uzvratila i počela sam stavljati stvari na pokretnu traku. U tom trenutku ispred mene je došla osoba koja je kupovala zajedno sa mnom, a iza nas su se, naravno, počeli skupljati drugi kupci. Među njima je bila i jedna starija žena koja je ni pet ni šest počela vikati na osobu ispred mene. Inače sam stvarno pristojna, mogu bez lažne skromnosti reći da sam "fino" odgojena, kulturna sam, obrazovana i trudim se poštivati sve oko sebe i ne činiti zlo drugima - kažem to jer mi ne pada na pamet raditi scene bez razloga. Ali ova žena je za mene bila kap koja je prelila čašu i odlučila sam da neću dopustiti da bilo na mene, bilo na ljude u mom društvu netko bez razloga viče, vrijeđa nas ili na neki drugi način ugrožava naš osjećaj sigurnosti i mene ili moje društvo kao osobe.
Netko će reći da ljudi poput ove gospođe i muškarca s parkirališta razumiju jedino jezik batina i da je ona izašla iz Raja. Ja sam recimo za to da se svaki konflikt prvo proba riješiti razgovorom i nisam za korištenje nasilja... Također, treba znati kako razgovarati s ljudima, ne možete svima pristupiti isto - neki razumiju kad im "fino objasniš", a neki tek kad se spustiš na njihovu razinu. Među njima najviše volim one kojima ne treba objašnjavati, njima je samo pogled dovoljan da se posrame i stide svog ponašanja.
E, u sekundi sam odlučila da je sa ovom gospođom (ako je mogu tako nazvati) najbolje "na pristojno". Dok je ona još vikala i bila u najvećem žaru svog bijesa, ja se okrenem prema njoj i direktno u lice: "Dobar dan gospođo, možete li mi molim Vas reći u čemu je problem? Ja sam ovdje u red došla prije Vas, prodavačica je svjedok, uredno sam čekala dok se blagajna nije otvorila i stvarno ne razumijem zašto vičete na nas." Dakle, ljubaznost na kvadrat. I da ste vidjeli, žena se izbezumila. Ostala je doslovno otvorenih usta, a onda se brže bolje ispričala. I šutila je i pristojno čekala svoj red. I sad vi meni recite, jel' treba jednoj "ženi u godinama", ali i bilo kome, da radi tako scenu nasred trgovine, a nizašto. Niti sam ja nju prestignula, niti sam je udarila, niti psovala, ma nisam je ni pogledala niti joj se obratila - ja tu ženu ne poznajem i nisam je ni na jedan način povrijedila niti uspostavila kontakt s njom (sve dok se ona nije meni obratila). I ona iz svog nekog nemira, bijesa i gnjeva, jada i mržnje, doletava, otvara usta i počne sipati zlo oko sebe, strašno...
Netko će reći da ljudi poput ove gospođe i muškarca s parkirališta razumiju jedino jezik batina i da je ona izašla iz Raja. Ja sam recimo za to da se svaki konflikt prvo proba riješiti razgovorom i nisam za korištenje nasilja... Također, treba znati kako razgovarati s ljudima, ne možete svima pristupiti isto - neki razumiju kad im "fino objasniš", a neki tek kad se spustiš na njihovu razinu. Među njima najviše volim one kojima ne treba objašnjavati, njima je samo pogled dovoljan da se posrame i stide svog ponašanja.
E, u sekundi sam odlučila da je sa ovom gospođom (ako je mogu tako nazvati) najbolje "na pristojno". Dok je ona još vikala i bila u najvećem žaru svog bijesa, ja se okrenem prema njoj i direktno u lice: "Dobar dan gospođo, možete li mi molim Vas reći u čemu je problem? Ja sam ovdje u red došla prije Vas, prodavačica je svjedok, uredno sam čekala dok se blagajna nije otvorila i stvarno ne razumijem zašto vičete na nas." Dakle, ljubaznost na kvadrat. I da ste vidjeli, žena se izbezumila. Ostala je doslovno otvorenih usta, a onda se brže bolje ispričala. I šutila je i pristojno čekala svoj red. I sad vi meni recite, jel' treba jednoj "ženi u godinama", ali i bilo kome, da radi tako scenu nasred trgovine, a nizašto. Niti sam ja nju prestignula, niti sam je udarila, niti psovala, ma nisam je ni pogledala niti joj se obratila - ja tu ženu ne poznajem i nisam je ni na jedan način povrijedila niti uspostavila kontakt s njom (sve dok se ona nije meni obratila). I ona iz svog nekog nemira, bijesa i gnjeva, jada i mržnje, doletava, otvara usta i počne sipati zlo oko sebe, strašno...
I tako me jedna fotografija na Instagramu istovremeno razveselila i potresla. A pazi sad ovo...
Popijem ja tu kavicu, uz gorko prisjećanje na sve te bezobrazne ljude, spremim se i idem obavljati svoje obaveze. Izađem iz stana i nakon možda sat i pol vremena ponovo naletim na jednu takvu osobu, na "zlostavljača" koji je u tom trenutku procijenio da sam slabija i na mene sasuo svoje nezadovoljstvo vlastitim životom, svoj gnjev, jad i očaj. I kažem vam, prije bi pustila da ode i rekla ma neka, vratit će im se to u životu. Ali odlučila sam da više neću trpjeti, šutjeti ni biti pristojna - za takve ljude vrijedi ona - što tražiš to ćeš i dobiti. Pa to je prirodni čovjekov instinkt - da se brani kad osjeti opasnost i prijetnju, kad se osjeća ugroženo, kad ga netko napadne...
Probaj zamisliti što riječi koje izađu iz tvojih usta mogu učiniti tvome bližnjemu, koliku snagu one imaju. Malo se zamisli!
Svim tim nesretnicima, koji maltretiraju ljude oko sebe bilo bi bolje da se ujutro, kad se probude, pogledaju u ogledalo. Neka se stvarno dobro pogledaju i pitaju po čemu su oni vrijedni kao osobe, zašto zaslužuju živjeti i dijeliti zrak sa ostalim ljudima, što su to dobro napravili u svom životu... Neka zamole Boga da im pošalje snage da savladaju svoj bijes, da kontroliraju tu strašnu potrebu da ulaze u tuđe živote i zabadaju nos gdje im nije mjesto. I isto tako navečer prije spavanja, pogledaj se u ogledalo i pitaj se jesi li danas "bio čovjek"? Jesi li činio dobra djela ili si na svom putu sijao mržnju i gnjev? Ljudi moji, pa moj pas je bio toliko dobar i miran i svejedno je morao primiti cjepivo protiv bjesnoće, kao i svi drugi psi. Mislim da bi isto tako i nekim ljudima dobro došlo to cjepivo protiv bjesnoće. Vidiš im je u očima, u vratnim žilama, u borama na čelu i namrštenom licu. Vidiš im nezadovoljstvo i -oprostite na izrazu- govna koja im izlaze iz usta.
Rad na sebi je nešto važnije od svih škola, fakulteta, poslova, prijateljstava, veza, ma bilo čega. To će ti biti najveće postignuće u životu, od kojeg ćeš profitirati ne samo ti, nego i tvoja obitelj i svi ljudi koje kroz život sretneš na svom putu. Ako si nezadovoljan u vezi, na poslu, sa prijateljima, u stanu, sa autom kojim voziš... - pa digni svoju guzicu i poduzmi nešto, pokušaj to promijeniti. Vjeruj mi, ako u sebe uložiš svu onu energiju s kojom si se zbog vlastitog nezadovoljstva, jer ne vidim drugi razlog za takvo ponašanje (moguća je eventualno klinička dijagnoza), mislio drugim ljudima "napiti krvi", ma ako samo pola od toga uložiš u sebe, vjeruj mi, bit ćeš i sretniji, i zadovoljniji. I rezultat neće izostati. A za njega je potrebno strpljenja, upornosti i vremena - jer se promjene ne događaju preko noći. Da si radio na sebi i bio pristojan, možda bi te čovjek i propustio na parkingu (nama ne bi bilo prvi puta da smo nekome ustuplili mjesto), ja bi ti se prva digla u tramvaju, pustila bi te u redu na blagajni jer znam da je i tebi teško čekati, kao i meni - ali ja sam mlađa i u tom trenutku sam mogla to izdržati, nigdje nisam žurila... Štoviše, ja bi bila sretna da sam tebi uljepšala dan zato jer bi ti bila sretna da sam te pustila u redu - kužiš, ja bi se radovala tvoj sreći! A ovako, ovako si ostavila sebe sa gorkim okusom u ustima i na duši, mene ili nekog drugog si pokušala uznemiriti - jednom ti je uspjelo, drugi put možda neće, a treći puta bi ti se moglo dogoditi da naletiš na jačeg od sebe i da se ti nađeš u ulozi "zlostavljane" osobe. Nazovi svoje ponašanje kako god želiš bullying, zlostavljanje, terorizam - nije bitno, to što radiš nije u redu i ne smije proći nekažnjeno. Jednom ćeš naletjeti na osobu koja će te "naučiti pameti" - a za cijelo društvo i zajednicu bi bilo najbolje da se to čim prije dogodi.
Pitala sam se kakav će utjecaj izazvati online mediji i društvene mreže na ljude u "stvarnom životu". Ne mogu tvrditi da je to povezano, ali zdrav razum mi govori da je i da bi to trebalo dodatno (znanstveno) istražiti. Mislim da se od toliko spominjanih "medijskih sloboda", stalnog spominjanja demokracije i silne lavine komentara na društvenim mrežama - gdje svako ima pravo na svoje mišljenje, napisati ga javno, komentara koji su prepuni bijesa, mržnje, ljutnje i svih najgorih mogućih osjećaja i karakteristika - ljudima jednostavno "učinilo" da imaju pravo i na ulici, u trgovini, ma na bilo kojem javnom mjestu "dijeliti pravdu" i zabadati nos u tuđa posla. Ljudi su uzeli ulogu sudaca. Umjesto da budu branitelji slabijih i zaštitnici nevinih. I to se ne događa samo u našoj zemlji, to se događa i "u svijetu" (sjetite se samo nedavne fotke majke na aerodromu kraj koje na podu leži dijete i priče koja je iz toga nastala). Zar nije ljepše pokloniti nekome osmijeh, kompliment, pustiti ga u redu, otvoriti vrata od zgrade susjedi s rukama punim vrećica, poželjeti ugodan dan blagajnici... Nikada neću shvatiti tu potrebu za sijanjem zla... Ali nije ni potrebno da je razumijem, na meni je da i dalje širim dobrotu te da se trudim pokazati bližnjima kako da i oni to rade. Svatko treba krenuti od sebe, kažem vam, pogledajte se u ogledalo. Dobro se pogledajte i prestanite bježati sami od sebe. Ja ne kažem da sam ja savršena, nitko nije i ne može biti, i meni će se "zalomiti" neka greška. Ali ja ću sebe na kraju dana iskreno pogledati i potrudit ću se da svoju grešku nikada ne ponovim - u tome je razlika.
Pa jedna od prvih stvari koju te roditelji nauče kao malo dijete je da ne razgovaraš s nepoznatim osobama. Kasnije bi kroz život sam trebao stvoriti neki filter i znati u kojoj se situaciji smiješ nekome obratiti, a kada trebaš "držati jezik za zubima". Pa ja dan danas da nazovem na kućni broj prijateljicu koju znam cijeli život razgovor bi započela ovako: "Dobar dan, ovdje Mia, mogu li dobiti XY?" I tu ti je sve rečeno - prvo se ne obraćaj nikome bez da ga pozdraviš sa dobar dan, zatim se predstavi da čovjek zna s kime razgovara, a onda pitaj možeš li dobiti neku informaciju, nastaviti konverzaciju i slično. I druga stvar, svakoj osobi koju ne poznaješ (bez obzira na razliku u godinama) - obraćaj se sa "Vi", isto tako se obraćaj i svakoj drugoj osobi koju poznaješ a koja ti "nije dozvolila" da prijeđete na "ti". Alo ljudi, pa to su osnove kulture. Zar ste zaboravili i na četiri čarobne riječi - hvala, molim, izvoli, oprosti?!
Jer tko si ti?! - Tko si ti da imaš pravo nekome govoriti da je loša majka, da je zlostavljačica svog djeteta?! Tko si ti da imaš pravo sijati mržnju, psovati i vikati na ljude oko sebe?! Tko si ti?! Pa valjda si čovjek, a onda bi trebao znati razliku između dobra i zla, trebao bi poslušati svoju savjest. Trebao bi se zapitati kako ti, kao jedna mala kapljica u svemiru, možeš pomoći bližnjemu i učiniti ga sretnim. Trebao bi hodati kroz život pazeći da ne naneseš zlo ljudima koje sretneš na svom putu, da ih ne povrijediš.
Nemoj zaboraviti da ti nisi sudac i da nas sve jednoga dana, ako ne na zemlji, onda na nebu, čeka "vrhovni sud", a tamo te nitko neće pitati za dobra djela. Jer se čovjeku ne sudi za ono dobro što je napravio za života. Tamo će te pitati zašto si tog i tog dana iz čista mira napao nevinu ženu i prouzročio joj traumu. Tamo će te pitati zašto si majku male nevine dječice nazvao zlostavljačicom i to pred djetetom! Tamo će te pitati zašto si širio mržnju, zašto si bio bijesan, zašto si psovao na ljude. Tamo će te pitati zašto se nisi probudio i pogledao u ogledalo, ne da vidiš kakva ti je frizura i jesi li dobio prištić - nego zašto nisi pogledao u svoje oči i kroz njih u svoje srce i dušu...
Nadam se da ćeš se već danas po prvi puta iskreno pogledati u ogledalo, susresti se sa samim sobom, da ćeš to raditi što češće i nadam se da nikada nećeš morati odgovarati na ona pitanja - jer će to značiti da si se na svom putu trudio biti dobar čovjek.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Nema komentara:
Objavi komentar