Lifestyle | Premijera dokumentarnog filma Srce Vukovara

Sinoć u 20 sati, u prepunoj kinodvorani SC-a, održana je premijera dokumentarnog filma Srce Vukovara. Tema ovog dokumentarnog filma je Vukovarska ratna bolnica 1991. godine - kako je izgledao život pacijenata, liječnika ali i svih onih nedužnih ljudi koji su spas došli potražiti na jedino mjesto za koje su mislili da je sigurno...

Prije samog početka prikazivanja dokumentarnog filma Srce Vukovara, publici su se obratili glavni protagonisti filma dr. Andrija Hebrang (on je u to doba bio ministar zdravstva) i dr. Vesna Bosanac (ona je bila ravnateljica Opće bolnice Vukovar) te izaslanik Vlade RH. 

U svom govoru dr. Hebrang je istaknuo jednu žalosnu činjenicu, a to je da se o ratu ne priča dovoljno - u smislu da djeca u školi ne uče istinu, cenzuriraju se neki događaji, u udžbenicima se ne spominje ime našeg agresora (JNA, srpska vojska i četnički plaćenici) ... Također, dr. Hebrang je rekao da se čini da su starijim generacijama skoro pa uspjeli izbrisati sjećanje na ratno razdoblje - ljudi kao da su zaboravili što se dogodilo... 

I ja se slažem s time - iskreno, točno se sjećam da sam u školi morala učiti napamet silne datume i činjenice o raznim ratovima, vojskovođama, sporazumima... Ali ne sjećam se da sam upola toliko morala učiti o Domovinskom ratu, o tome tko je i zašto bacao bombe na Hrvatsku, klao i silovao nedužne žene, djecu, zbog koga su mnoge žene ostale udovice i majke pokapale sinove, zašto su naši očevi, braća i sinovi morali ići u rat... Ne sjećam se da sam u školi učila o tome kako je započeo rat, nisam učila ništa o 12 ubijenih policajaca u Borovom selu, ne sjećam se da su nam profesori pričali o Krvavom Uskrsu, o Balvan revoluciji... Zapamtila sam samo riječi svog profesora koji je rekao da u udžbenicima ne piše prava istina. A izgleda da se ništa nije promijenilo do danas, osim možda na gore...

I upravo iz tih razloga, dr. Hebrang je u svom govoru zamolio sve ljude koji imaju bilo kakva saznanja o ratu, bilo kakve materijale (dokumente, snimke), ma čak i ako imaju "samo" svoja sjećanja - neka sve zapišu, snime i dokumentiraju na neki način, da se nikada ne zaboravi. Prema njegovm riječima, upravo su filmovi poput ovog (Srce Vukovara) mali dio mozaika o našoj povijesti te čekamo kada će Ministarstvo kulture raspisati natječaj da se konačno snimiti kultni film o Domovinskom ratu. 

S druge strane, dr. Bosanac je u svom govoru istaknula kako je posebna prilika da je "u ovo doba" došla u Zagreb. Kažem "u ovo doba" jer je mjesec studeni vrijeme kada se s posebnim emocijama prisjećamo rata, svih zločina, naših hrabrih branitelja i onih kojih nažalost više nema ili se još uvijek ne zna gdje su. A zamislite kako je tek ljudima u Vukovaru, ljudima koji su bili na prvoj crti... Dr. Bosanac je rekla da je "njima" u ovo vrijeme mjesto kod kuće, u Vukovaru - kako bi mogli dočekati sve one ljude koji će iz cijele Hrvatske doći iskazati počast Vukovaru. I to su riječi koje su me se posebno dojmile...

S obzirom da je ovo bila tek premijera filma, još nemam podataka o tome gdje će se sve film  prikazivati (*update: film možete pogledati na HRT — HTV 1, SUBOTA, 18.11.2017. u 22:09 sati). Zato ću ukratko ispričati neke scene i riječi iz filma koje su mi se urezale u pamćenje...

Premijera dokumentarnog filma Srce Vukovara 

Na početku filma priča se kako je bilo prije samog početka rata u bolnici - i onda u jednom dijelu dr. Bosanac kaže kako se vidjelo da su liječnici srpske nacionalnosti svi redom počeli odlaziti na bolovanja, godišnje odmore i koristiti slobodne dane - i nakon toga se nikada više nisu vratili na posao u bolnicu. Jednom prilikom je razgovarala sa kolegicom srpske nacionalnosti koja joj je na upit o tome što se događa samo rekla da mi (mislila je na Hrvate) nemamo pojma što nam se sprema... 

U tim trenucima bolnica je ostala bez anesteziologa, koji su jedan od ključnih faktora za uspješno izvođenje operacija. 

Ljudi nisu mogli vjerovati kada su Srbi počeli pucati na bolnicu, bacati bombe na nju - zato što je opće poznato da se na zgradu (posebno bolnicu) koja na krovu ima crveni križ, a pogotovo u ratu, ne smije pucati i bacati bombe - nego treba tamo otići i pitati kako možeš pomoći, ma prestrašno što su nam radili. Pacijenti su već znali kako ide shema - prvo se mogao čuti stravičan zvuk aviona koji leti iznad bolnice, zatim je avion pucao da si "označi put" i onda bi uslijedila bomba. 

Zanimljivo je bilo čuti i da je srpski avion bacio bombu krmaču na bolnicu, a bomba je pala točno između nogu čovjeka srpske nacionalnosti (bacili su bombu na svoga), koji je samo dan prije bio okrenut na suprotnu stranu (dakle na mjestu gdje su mu sada bile noge, tada je bila glava) i da ga nisu premjestili bomba bi ga smrskala. A pravo je čudo da mu nije eksplodirala među nogama. 

Vode i hrane su imali jako malo (Srbi su spriječili da se u bolnicu dostave lijekovi i ostale potrepštine), pa su ljudi unutra dobivali pola litre vode na dan. I morali su odlučiti hoće li to malo vode iskoristiti za piće, za tuširanje, previjanje rana ili na nešto drugo... Znate kako su se ljudi tuširali?! Tako što su u gaćama stali u jedan lavor (plastična posuda) i prvo bi ako su imali s čime nasapunali glavu i kosu, zatim bi se stojeći na mjestu (da se voda ne prolije iz lavora) isprali tako da voda pada natrag u lavor, zatim bi skinuli gaće i oprali ih u toj istoj vodi i na kraju bi je iskoristili kada su morali obaviti nuždu. Strašno! Čak se u jednom trenutku morala piti voda iz cijevi radijatora (unutra su se stavljale nekakve tabletice koje su je koliko toliko pročistile).

Liječnici su u bolnici zbrinjavali ranjenike, bili su na izmaku snaga, nisu imali materijala ni lijekova, nisu imali sterilne uvijete, operirali su na ležaju s kotačima - zamislite da vam se pacijent na stolu pomiče usred operacije... Pred kraj nisu imali ni s čime previjati rane, pojavila se gangrena, morali su ljudima "na živo" rezati udove i uvjeravati ih da ih ništa ne boli... Nisu imali krvi za transfuziju - znate tko je darivao krv? Darivali su je svi ljudi koji su se u tom trenutku našli u bolnici, pa čak i oni kojima je i samima bila potrebna transfuzija (imali su premali broj eritrocita u krvi) - zamislite tu plemenitost, tu ljubav, tu emociju... Tebi treba krv, a ti je daješ drugome... Isto su radili i sa ono malo lijekova, hrane i vode što su imali...

Dr. Bosanac i dr. Hebrang su imali komunikaciju do samoga kraja - i jedan dan je tako dr. Hebrang nazvao bolnicu i prvi je puta umjesto glasa doktorice čuo muški glas, koji mu je nakon što ga je ovaj pitao za dr. Bosanac rekao: "Ustašo, nema više tvoje doktorice!" i poklopio slušalicu. Probajte se staviti na Hebrangovo mjesto, u njegovu kožu i zamisliti što je proživljavao u tim trenucima, a tek doktorica koju su odveli iz bolnice, odvojili od pacijenata...

Pred sam pad Vukovara, ljudi kao da su osjetili da im se pored svih nedaća sprema još nešto, pa su počeli dolaziti u bolnicu, koja je prema sporazumu trebala postati neutralan teritorij na koji ne bi pravo imali kročiti ni srpski agresor ni hrvatski branitelji. Međutim, došli su Srbi, prekršili su sporazum i pod lažnim obećanjem da će ih poslati za Vinkovce pa za Zagreb, potrpali su ljude u autobuse i odvezli ih doslovno na klanje na Ovčaru. I još su krivotvorili dokumente kako bi abolirali posljednja 24 sata svojih zločina - jer bi snoslili manju odgovornost i krivnju ako se zapiše taj kasniji datum (to bi značilo da nisu prekršili sporazum). Međutim, hrvatska strana ima svjedoka koji je potvrdio točan datum. 

O zločinima koje su Srbi počinili nad Hrvatima, o strahotama kroz koje su prošli ne pričaju čak ni brat i sestra u intimi svoga doma... Jednom je prilikom autor filma Stipo Majić čuo svoju sestru, koja je u ratu bila medicinska sestra u Vukovarskoj bolnici, kako priča sa prijateljicom o tome kroz što su prošle... Kada je to čuo šokirao se (znao je da je bilo strašno ali nije ni mogao zamisliti koliko) i te njene riječi su ga potaknule da napravi ovaj film - da se nikada ne zaboravi!

Autor i filmska ekipa dokumentarca Srce Vukovara

*****

Srce Vukovara

Scenarist i redatelj: Stipo Majić

Producenti: UHBTC, Amico Studio d.o.o.

Snimatelji: Dragan Ruljančić, Goran Legović

Tonski snimatelji: Danijel Ruljančić, Slaven Jaukec

Montažer: Sandro Baraba, Velimir Jakopčević

Dizajner zvuka: Dubravka Premar

Izvršni producent: Stipo Majić

Dramaturg: Marko Hrenović

*Ovdje možete pogledati intervju s autorom filma