OVERSHARING NA DRUŠTVENIM MREŽAMA

Dijelimo li previše informacija i jesmo li svjesni rizika?

Prije nego što kliknete "objavi/podijeli" za neki post na društvenim mrežama, pitate li se ikad zašto  ga objavljujete, što njime želite reći ili poručiti i kakve posljedice ta objava može imati za vas ili članove vaše obitelji? Takva i slična pitanja bismo si trebali postaviti prije svake objave koju plasiramo na društvene mreže. 

Naime, gledajući sadržaj objava na društvenim mrežama u zadnjih par mjeseci, čak i godina, pitam se postoji li granica? Postoji li granica dobrog ukusa, granica razuma, ma bilo čega što bi nekoga spriječilo da ne podijeli baš svaki dio svog života sa svojim online prijateljima, koliko-toliko poznatim pratiteljima i manje poznatim promatračima? 

Čini mi se da te granice nema, barem za neke ljude. Objavljuje se apsolutno sve, od fotografija na kojima majka sjedi na podu kraj bolničkog kreveta i piše o tome kako je shrvana jer joj je upravo preminulo dijete, fotografije sa sprovoda, neizostavnog selfija iz bolnice, fotografije djeteta koje je obavilo veliku nuždu na podu kupaonice (da, da, doslovno i sadržaj velike nužde na fotografiji), uplakano dijete kojem je potrebna roditeljska utjeha, a ne mobitel pred licem, video sa spa tretmana ili masaže, fotografije kupanja u kadi, svakog obroka, izlaska, koncerta, vježbanja u teretani, lokacije na kojoj se nalazite, svježe manikure ispod koje se vidi volan s istaknutim brendom automobila, spavaće sobe, beskonačnih selfija pod izlikom fashion bloganja i nastavi niz... 

Danas se svakodnevni, ali i trenuci koji su toliko intimni, privatni i osjetljivi, prostituiraju po internetskim bespućima te tamo ostaju zabilježeni zauvijek. Netko ih objavljuje zbog reklame, a netko zbog nekih svojih razloga... A kada se prijeđe određena granica, tada dolazimo do oversharinga.

Ne mogu zamisliti ni shvatiti kako jednoj osobi u trenutku kada ostane bez svojeg djeteta može pasti na pamet da pozira za fotografiju koju će objaviti na Instagramu i to ne kasnije, za par dana ili mjeseci kada prođe faze žalovanja (a smatram da ni tada ne bi trebalo objaviti takvu fotografiju, ma uopće ne bi trebala nastati), nego par minuta (naravno, nakon što ju provuče kroz filtere) nakon samog stravičnog događaja. Kako, zašto i s kojim ciljem? 

Sjećam se da sam se prvi puta prije par godina na jednom sprovodu susrela s fotografom. Bila sam u šoku. Kako nekome može uopće pasti na pamet angažirati osobu da fotografira takav obred i ljude u boli i suzama... Ja to jednostavno ne razumijem, ne mogu shvatiti zašto bi netko želio imati takve uspomene. Ajde još kada ih ima za sebe, ako već mora, ali kada ih objavljuje na društvenim mrežama, onda se pitam što je u glavi te osobe. I ne, nisam neki moralni policajac, jednostavno me zanima psihologija i mentalni sklop koji se kriju iza takvog čina i potrebe. 

Zanima me što se želi postići i koja je svrha kako za osobu koja objavljuje takav sadržaj, tako i za onoga koji ga konzumira (namjerno ili je igrom slučaja - "scrollanjem" naletio na njega)? Izazvati sažaljenje, lavinu suosjećajnih komentara, poruka podrške i razumijevanja za situaciju, emotikone slomljenih srca, pitanja što se dogodilo-zabrinutost pratitelja ili nešto drugo? 

Isto vrijedi i za fotografije s kojima se pokazuje samo "najbolje od najboljeg". Primjerice, novi stan, auto, putovanje, ručak u elitnom restoranu i sl. pod uvjetom da se radi o skupim brendovima i luksuznim lokacijama. Banaliziram - fotografija na kojoj se vidi odmor na Maldivima, ali ne i ona na kojoj poziraš u selu u kojem ti živi rodbina. Ručak iz elitnog restorana DA, ali burek s placa NE. Majica s logom high end brenda DA, ali ona koju si kupila iz kataloga s aktualnim "tjednom mode" u kvartovskom dućanu NE i slični primjeri. Iako tu već polako izlazimo it teme oversharinga, tj. pretjeranog objavljivanja sadržaja i ulazimo u temu stvaranja imidža i sadržaja postova...

Slično je i s tzv. FOMO sindromom. Najsvježiji primjer je tragična smrt košarkaške legende i lavina objava koja se javila na društvenim mrežama nakon vijesti o njegovoj smrti. Svi, ali baš svi imaju potrebu objaviti neki sadržaj koji govori o toj smrti, citatima iz njegova života i sl., čak i oni koji do jučer nisu čuli za ime Kobe Bryant, koji ne prate košarku, ni njegov lik i djelo.

A zašto? Možda zato što se boje da neće biti aktualni ako propuste sudjelovati, tj. na bilo koji način obilježiti vijest o njegovoj smrti? Možda nešto drugo, ali čista empatija nije sigurno... Mislim da je svakom normalnom čovjeku koji je čuo ili pročitao tu vijest grozno, da na neki način suosjeća s njegovom obitelji, ali i obiteljima ostalih "manje poznatijih" sudionika te nesreće koji su, ako ste primijetili, pali u drugi plan...

Međutim, zanimljiva je ta ljudska potreba da svi o tome nešto kažu i na društvenim mrežama? Je li to samo FOMO sindrom ili tu ima još nečega? Kako to da samo dan nakon tog događaja nitko na društvenim mrežama nije objavljivao oproštajne poruke za poginule u nesreći vojnog helikoptera kod Zlarina (naravno mislim na ljude iz Hrvatske). Zato što su oni manje poznati javnosti ili? Isto se radi o nesreći s helikopterom i tragično ugašenim životima, ali to očito nije dovoljno "zanimljiva/popularna/vrijedna" tema za objavu na društvenim mrežama... 

No, vratimo se na oversharing i ne postojanje granice. Više ništa nije privatno i intimno, objavljuju se fotografije maloljetne djece koju nitko nije pitao žele li ona to, a i da ih se pita, nadam se da ste svjesni da oni nemaju pojam o tome što su društvene mreže i kako objavljeni sadržaj jednog dana može utjecati na njih.

Također, objavljuju se fotografije iz spavaće sobe - bračnog kreveta, štoviše snimaju se reklame na njemu. Promotrite to s aspekta da cijelu zajednicu na društvenim mrežama i šire puštate u svoj stan, u najintimniju prostoriju koja bi trebala biti "vaše svetište" - vas i vašeg muža...

I ne samo to, dijele se i detalji iz seksualnog života - kao mame traže podršku i pitaju druge mame kakva su njihova iskustva nakon poroda, kada su se ponovo upustile u seksualne odnose s mužem, a neke idu korak dalje pa javno komentiraju kako je to sve izgledalo. 

Ne bih rekla da bi seks nakon poroda trebao biti tabu tema, naravno da se zalažem za slobodu govora,  informiranje o tome što nas sve čeka jednog dana, razmjena iskustva i sl. Ali, postoji vrijeme, mjesto i način na koji bi se o takvim temama trebalo razgovarati. Mislim da nije ni mjesto, ni vrijeme, ni način da pred internet zajednicom, koja zna vaš i partnerov identitet, raspravljate o stvarima intimne prirode. Zna li vaš partner/muž/dečko (i obrnuto) da se na internetu priča o seksualnim aktivnostima u kojima on sudjeluje, slaže li se on s time, kakvo je njegovo mišljenje? Jeste li se zapitali što će vaša djeca reći i kako će reagirati kad za par godina nalete na vaše tekstove, zvučne i video zapise o najintimnijim detaljima vašeg odnosa s njihovim tatom ili mamom?

Kad smo već kod mama na internetu - sigurna sam da ste se svi barem jednom na društvenim mrežama, primjerice na Instagramu, susreli s osobom koju inače pratite i koja je postala ili će postati mama. Logično je da će se sadržaj njenih objava promijeniti, trudnoća i roditeljstvo su joj sada prioritet, ali neke mame u tim trenucima počnu s oversharingom...

Tada njihove objave izgledaju otprilike ovako:

Priznajem, kriva sam i ponekad lajkam takve objave - fotografije matchy-matchy kombinacija mame i djeteta, objavu o trudnoći ili vijest o porodu. Ali, to što lajkam ne znači da odobravam dijeljenje takvog sadržaja sa širom publikom na internetu, a pogotovo kada takav sadržaj preuzme glavnu ulogu na nečijem profilu.

Jeste li se zapitali tko sve "screenshota" i sprema vaše objave, jeste li svjesni da sami o sebi, svojoj djeci i bližnjima gradite folder s vrlo zanimljivim sadržajem? I ne mislim tu samo na "slučajne posjetitelje" vaših društvenih mreža, mislim i na one kojima je posao prikupljanje informacija, izgradnja profila ljudi i tko zna što još. Znate li gdje se pohranjuju te informacije, kome se distribuiraju i za koju cijenu te kakve bi posljedice one mogle imati za vas ili vaše buduće naraštaje... Jeste li svjesni rizika i da on uopće postoji? Ili jednostavno odmahujete glavom, negirate postojanje takve mogućnosti i ne želite razmišljati o tome? 

Svi smo mi barem jednom podijelili neku informaciju kojoj nije mjesto na internetu i društvenim mrežama, prva kažem da sam kriva, ali to ne znači da ne možemo biti bolji i ako treba i pet puta dodatno promisliti o sadržaju koji mislimo podijeliti. Normalno je da s godinama sazrijevamo i postajemo pametniji, barem se nadam da je tako. Mene je prvu sram nekih stvari koje sam pisala i objavljivala recimo na Facebooku prije deset i više godina, zar vas nije? Danas neke stvari nikada ne bih napisala ili fotkala, iako su u tom trenutku bile šala ili neka fora - danas kad na njih pogledam mogu se drugačije protumačiti, posebno od strane osobe koja nije bila prisutna u "tome trenutku i na tome mjestu"... 

I zato nemojte krivo shvatiti ovaj tekst. Tu se ne radi o tome da ako se nekome ne sviđa konzumacija takvog sadržaja uvijek može izabrati opciju "unfollow", tj. prestati pratiti osobu koja na svojim društvenim mrežama "overshera" sadržaj. Tu se radi o edukaciji, informiranju i osvještavanju o postojanju problema u modernom društvu. Problema koji smo sami stvorili, ali s pozitive strane - problema koji možemo i sami riješiti. Kako znamo provući fotografije kroz filtere, tako bi bilo dobro i da sadržaj koji želimo objaviti provučemo kroz koji filter pa odlučimo hoćemo li ga podijeliti ili  ćemo ga ipak zadržati sa sebe i svoj privatni krug ljudi. 

*Mogla bih nastaviti pisati o ovoj temi, ima još puno detalja kojih se nisam dotaknula, ali tekst je već dovoljno dugačak pa ću vam ostaviti neke linkove - za one koje zanima više.

Ovdje možete saznati nešto više o rizicima oversharinga na društvenim mrežama i opasnostima koje  pretjerano dijeljenje sadržaja donosi. Zanima li vas dijelite li i vi previše te kako to izbjeći pročitajte ovaj i ovaj tekst, a ovdje možete saznati kako implementirati elemente privatnosti u društvene mreže.