ŽELIM ŽIVOT!

KAKO SE POD KRINKOM ŽENSKIH PRAVA PROMIČE UBOJSTVO

Od kuda krenuti? Pa najbolje od početka. Doslovno od početka.

Opće je poznato da je Djevica Marija jedina žena koja je začela dijete po Duhu Svetomu. Sve ostale žene su začele tako što su imale spolni odnos s muškarcem (*ne ulazim u postupak medicinski potpomognute, tj. umjetne oplodnje i da, vrlo dobro sam upoznata s terminologijom vezanom uz istu). Prema tome, svjesno (*sada ne pričam o žrtvama seksualnog nasilja) su se odlučile na spolni čin, seks, koji za “posljedicu” ima stvaranje novog života, tj. djeteta. Svaka akcija ima reakciju, zar ne? I žena i muškarac su jednako sudjelovali u tom činu, tako da oboje nose kako odgovornost za svu ljepotu tog čina, tako i za stvaranje novog života koje proizlazi iz tog čina. 

S jedne strane postoje razna sredstva kontracepcije, a s druge imamo prirodno planiranje obitelji, tj. vođenje računa o neplodnim danima koje je prihvaćeno od strane Crkve. Edukacija je tu izuzetno bitna. 

Prema tome, abortus ili pobačaj NIJE, NE SMIJE i NE MOŽE biti SREDSTVO KONTRACEPCIJE. NIKADA. Pobačaj je samo “uljepšani naziv” za UBOJSTVO. I to treba biti jasno. 

Ovih dana u javnom prostoru često možemo čuti razne floskule vezane uz pobačaj od kojih ću izdvojiti neke - žena ima pravo odlučiti što će raditi sa svojim tijelom, ne dirajte se u naše maternice, to je samo fetus/plod te možemo postati majke kada, kako i ako to želimo.

Prvo, ovdje se ne radi o nikakvom pravu da žena sama odlučuje što će raditi sa svojim tijelom. To je odlučila kada je pristala na seks. Ovdje se radi o NOVOM ŽIVOTU, o LJUDSKOM BIĆU, o BEBI iliti DJETETU. Ženino tijelo “neće biti samo njezino” idućih 40 tjedana, a nakon toga se vraća samo njoj (*pogotovo ako je odlučila ne dojiti, što je posebna tema). A dijete koje je nosila u svome tijelu tih 40 tjedana nije igračka koju možeš pospremiti kada ti dosadi, to je NOVI ŽIVOT! Dakle, OVO NIJE NIKAKVO PITANJE ŽENINOG TIJELA, OVO JE PITANJE DRUGE OSOBE, NOVOG LJUDSKOG BIĆA! Tog trenutka kada je ženi izostala menstruacija, kada je vidjela pozitivan test na trudnoću ili je istu potvrdio ginekolog, ona postaje majka. Rodilo se to dijete živo i zdravo ili bolesno, ona mu je majka. Tog trenutka kada je začela snosi sve moguće odgovornosti prema tom djetetu. Od najbanalnijih da mora paziti na uravnoteženu prehranu, ne smije pušiti cigarete i konzumirati alkohol (*osim po dozvoli liječnika), do toga da je odgovorna za život tog djeteta koje raste i razvija se u njoj. Dakle, sa svojim tijelom treba postupati tako da djetetovo tijelo, tj. život ne dovodi u opasnost, nego da ga sigurno i zaštićeno donese na svijet.

Nadalje, u ženske maternice se nitko ne dira, gledaju ih jedino ginekolozi na redovnim pregledima. I naravno, svi oni kojima svoje tijelo same dajete na raspolaganje, danas često bez samopoštovanja i na nemoralne načine, od kojih su neki čak i protuzakoniti. 

Zatim, floskula da je začeto dijete “samo” fetus ili plod (*I što? Taj naziv nam daje pravo da ga ubijemo?) najmanje drži vodu. Zašto? Pa vrlo jednostavno, rekla bih da je plod (lat. fetus) samo termin/naziv za određeni razvojni stadij čovjeka. Kao što dijete od dvije godine nazivamo toddlerom, ili čovjeka od 60+ godina starcem, tako i dijete u trbuhu prolazi kroz razne faze prenatalnog razvoja kojima su dodijeljeni nazivi, ali cijelo to vrijeme - od začeća do smrti - radi se o ljudskom biću, o čovjeku. I to nije nikakav svjetonazor, to je ČINJENICA. 

Prema tome, karikiram da bolje objasnim, majka ne nosi plod trešnje ili lubenice, nego nosi živo ljudsko biće, nosi dijete, nosi čovjeka, neće se majčin plod razviti u dinosaura ili kaktus, to je ljudsko biće koje se razvija, UVIJEK i BEZ IZNIMKE! Prema tome majka u sebi ne nosi “običan plod”, to je LJUDSKI PLOD! 

I za kraj, floskula koja je najnovija, a kaže da imamo pravo postati majke kada, kako i ako to želimo. Eh, kad bi to pravo bilo tako jednostavno…

Hajdemo rastumačiti:

“AKO” - Slažem se da svaka žena ima pravo na to da ODLUČI sama sa sobom želi li postati majka ili ne. Ne kažem da su sve takve, neke uistinu imaju razumljive razloge, ali za neke žene je jednostavno najbolje da ne postanu majke. E sad, kada je to žena odlučila, onda se mora ponašati u skladu s time. U obje opcije žena mora biti iznimno pažljiva u planiranju seksualnih odnosa. Isto vrijedi i za muškarce. A spominjem i njih jer su neodvojivi od stvaranja djeteta, bez njih žena ne može postati majka, prema tome imaju jednako važnu ulogu u cijelom procesu. 

“KAKO” - priznajem, ne razumijem na što su konkretno ovdje mislili autori floskule. Jedino što mi pada na pamet je da se misli na izbor između vaginalnog, tj. prirodnog porođaja i carskog reza te porođaja u bolnici pod nadzorom stručnog osoblja ili porođaja kod kuće (*koji je tema sama za sebe). Druge opcije za “KAKO” ne vidim, jer žene postaju majke tako da zatrudne i rode dijete. I tu sam za to da se treba slušati liječnika, uvijek ću prednost dati prirodnom porodu, međutim, ako on nije moguć, onda je carski rez jedina opcija. Nisam za to što se danas radi, kada se dogovaraju termini carskog kao da se naručuje na frizuru. Ta pomodnost je prešla sve granice. Možete se i ne morate složiti sa mnom. Znam zašto to pričam. Jedno je kada zbog prethodnih trudnoća i porođaja moraš dogovoriti termin carskog, a drugo je kada je to tvoja fiksacija koja nema nikakvo medicinsko uporište. To je ipak invazivna operacija i kao takva bi trebala biti opcija samo ako prirodan porod iz opravdanih razloga nije moguć. A, ako pričamo o biranju između poroda u bolnici ili kod kuće, ovoj drugoj opciji se protivim, između ostalog, zato što nikada kod kuće ne možete osigurati uvjete koje imate u bolnici (*istina je da bi oni trebali biti još bolji, liječnici nisu krivi za to i trude se iz postojećih uvjeta izvući maksimum te raditi najbolje što mogu, nažalost, kao i u svakoj drugoj struci, uvijek ima iznimaka i negativnih iskustava - ne poričem to i ne bježim od te činjenice). A onda, ako slučajno nešto pođe po krivu, svi će trčati u bolnicu da se spase majka ili dijete. I tko će snositi odgovornost? Vrijedi li riskirati živote majke i djeteta zato što je porod kod kuće zadnjih par godina trend u svijetu? U bolnici je dostupna sva moguća oprema i najstručnije osoblje, šanse za to postoje, ali su svedene na minimum te ako nešto pođe po krivu zna se linija odgovornosti. 

“KADA” - kada žena i muškarac (*u idealnom slučaju kada su muž i žena) odluče da žele postati roditelji mogu raditi na planiranju trudnoće. E sad, uz sve uložene napore, trudnoća se neće uvijek dogoditi kada mi to želimo, čak i onda kada ste sve radili, da tako kažem, po PS-u. Nekada za to postoje medicinski razlozi, a nekada ni medicina ne zna razlog. Ali znate tko zna? Bog. Vrlo je jednostavno - čovjek snuje, Bog određuje. Jedna žena će začeti nakon 1. seksa, druga neće ni nakon 153., a trećoj će trebati 10 godina, ali će na kraju uspjeti. I to je nešto što je doslovno u Božjim rukama. Stvaranje života je neodvojivo od Boga i možete biti vjernici ili ne, ali morate priznati da je to nešto najčudesnije, nešto savršeno, a savršeno dolazi samo od Boga…

Prema tome, možemo misliti da same određujemo kad, kako i ako želimo postati majke, ali činjenica je da je to floskula za naivne, floskula kojom određene skupine društva i njihovi svjetonazori pokušavaju opravdati ubojstva djece. 

Mislim da na svijetu ne postoji veća tragedija od toga da dijete umre, pogotovo ako se radi o vašem djetetu. Zbog toga ne razumijem kako pojedinci imaju obraza zalagati se za i sudjelovati u planiranom, namjernom i ciljanom ubojstvu djece, bila ona rođena ili u majčinom trbuhu, bila ona zdrava ili bolesna, imala ona 10 tjedana ili 10 dana...

Dolazimo i do trenutno goruće teme u državi - slučaj Čavajda. Zanimljivo je kako je predstavljen javnosti, na koji način i u koje vrijeme. Baš je zanimljiva vremenska koincidencija tog slučaja s viješću kako će se u SAD-u zabraniti pobačaj. Baš je zanimljivo kako je taj slučaj poslužio kao platforma za napade na Crkvu, za napade na instituciju priziva savjesti, za napade na liječnike, ali na kraju krajeva za napade na djecu. Na nevinu djecu koju smo dužni štititi od svakog zla… A u četvrtak (12.5.2022.) smo vidjeli i kako je taj slučaj poslužio za okupljanje ljudi koji su odlučili javno pokazati da podržavaju ubojstva te da će se boriti da ih i dalje mogu izvršavati prema svojim željama. Zanimljivo je vidjeti koji su to ljudi (*pogotovo javne ličnosti), koji su inače njihovi stavovi u životu o nekim pitanjima, koje ideologije zagovaraju, što podržavaju, čijoj se politici priklanjaju…

Sad vi meni recite da su svi liječnici koji su sudjelovali u donošenju nalaza i dijagnoza u slučaju Čavajda nestručni, neprofesionalni, da su baš svi katolici, i desničari, i ne znam ni ja koji im još epitet pridodati. Ljudi moji, to su stručni ljudi, koji NE ŽELE SUDJELOVATI U UBOJSTVU NEVINOG DJETETA. Koliko god njegova dijagnoza (*za koju nitko na kraju nije i ne može biti sto posto siguran koja je) bila teška, to dijete zaslužuje dostojanstven život (*pa makar on trajao kratko) i dostojanstvenu smrt, a ne ubojstvo, a njegova majka zaslužuje psihološku i duhovnu pomoć, a ne da bude instrument određenih politika i ideologija. 

Spominje se tu i pravo na zdravstvenu zaštitu. Koliko je javnosti poznato, gospođi iz gore spomenutog slučaja nije uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu (*osim možda psihološke, detalje će pokazati rezultati inspekcija), ali njenom djetetu se to pravo vrlo javno pokušava uskratiti. A u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti vrlo jasno piše (u članku 5, stavak 3) da NITKO NE SMIJE UGROZITI ZDRAVLJE DRUGIH. Prema tome, nemojmo biti licemjerni i praviti se da za neke Zakon vrijedi, a za neke ne. Koliko god situacija u kojoj se gospođa našla bila teška, mučna i komplicirana, trebala se riješiti na sljedeći način - njezinu zdravstvenu zaštitu ostvariti tako da joj se pruži psihološka pomoć (*koliko je poznato iz javnosti dostupnih informacija tjelesno joj zdravlje u trenutku pisanja ovog teksta nije ugroženo), a djetetu se zdravstvena zaštita trebala pružiti tako da mu majka omogući siguran porod (*ako ne može do kraja iznijeti trudnoću, onda prijevremeni porod) nakon kojega bi trebalo biti podvrgnuto daljnjim medicinskim postupcima. Psihički i fizički je to sve skupa nezamislivo teško, ali nije nemoguće. 

Vjerovali ili ne, znate li koju je pomoć ta majka dobila? Novčanu pomoć kako bi mogla ubiti svoje dijete, na kraju krajeva, žalosno, ali to je njena želja (nakon odluke drugostupanjske komisije koja joj je ponudila opciju prijevremenog poroda). Donedavno su građani skupljali novac kako bi pomogli u liječenju djece, kako bi i ona koja imaju najmanju šansu dobila sve moguće terapije koje bi ih mogle spasiti. A danas? Evo, baš su ovih dana građani prikupili preko 200 tisuća kuna kako bi ubili dijete. Nisu mu dali niti šansu, nisu ga ni pokušali poslati na liječenje… Svojim donacijama su ga osudili na smrt, postali su sudionici u ubojstvu koje će se najvjerojatnije uskoro dogoditi u susjednoj Sloveniji… A prema najnovijom informacijama, izgleda da će svi porezni obveznici, htjeli to oni ili ne, sudjelovati u tom stravičnom činu, zato što će ubojstvo djeteta financirati HZZO. 

Pitam se čemu onda uopće služi medicina ako bolesnima i potrebitima nećemo dati šansu za liječenje? Koja je svrha postojanja liječnika i bolnica? Zašto svi koji podržavaju ubojstva bolesne nerođene djece onda ne budu licemjerni pa kad oni budu bolesni neka ne traže pomoć liječnika. Prema njihovoj logici ni njima onda ne bi trebalo davati šansu za život. Zar ne? 

Svi se sjećamo one dvije riječi - “Želim život”, koje je za vrijeme svoje borbe za život javnosti uputila novinarka Ana Rukavina. Da mogu, sva bi djeca u svim majčinim utrobama na sav glas vikala da žele život, čvrsto u to vjerujem. Djeca ne smiju ispaštati ako mi nismo dovoljno hrabri nositi se s poteškoćama, borbama i križevima koji su stavljeni pred nas. Baš naprotiv, djeca zaslužuju da mi položimo svoj život za njih ako je to potrebno i u prenesenom i u doslovnom smislu. To se zove ljubav. Ona čista, iskonska ljubav. Koju danas, nažalost, mnogi ne razumiju i pogrešno tumače. 

A umjesto ljubavi, u mnogim smo tekstovima na raznim portalima, u ostalim medijima i komentarima ovih dana naišli na mržnju. Toliko ružnih komentara, toliko mržnje i zlih riječi nisam u životu vidjela. Posebno me ražalostio jedan tekst na lifestyle portalu koji sam donedavno s guštom pratila. Neću navoditi ime, ali ta novinarka je svu svoju mržnju, nezadovoljstvo i frustraciju sasula u paljbu protiv zagovornika života, protiv liječnika, i naravno, protiv Crkve. Toliko gorčine ima u njoj da je to žalosno, a nažalost nije jedina…

I za kraj, recite mi molim vas gdje su TATE u cijeloj priči oko abortusa, gdje je tata u slučaju Čavajda? Zašto se njihov glas ne čuje? Valjda i tate/muževi/muškarci imaju neka prava, ipak su i oni sudjelovali u stvaranju djeteta i doprinijeli tome da su žene postale majkama, zar ne?

A evo vam i dvije ilustracije za razmišljanje...

*Izvor ilustracije o abortusu ovdje

**Izvor ilustracije usporedba cjepivo i abortus ovdje